Nakon što smo se zabavljali 5 godina, vjenčali smo se prije dvije godine. Bili sretni, planirali budućnost, a onda sam ja ljetos pao sa motora, doživio teške povrede, nekako ostao živ, ali ostao nepokretan, prikovan za invalidska kolica.
U početku je sve bilo donekle OK, ali kako su dani prolazili primjetio sam da mojoj ženi sve teže pada da me služi, presvlači, pere i tako to. Nekako je ostavljala utisak da bi bila srenija da sam poginuo, nego što sam ostao ovakav. Mislio sam da će se vremenom navići, prihvatiti realnost, jer ljubav između nje i mene je bila nešto posebno. MEĐUTIM, PRIJE MJESEC DANA SA SUZAMA U OČIMA MI JE ReKLA DA SE ŽELI RAZVESTI OD MENE, DA IAKO ME I DALJE MNOGO VoLI, DA ŽELI DA ŽIVI ŽIVOT JER JE JOŠ UVIJEK MLADA.
Vjerujte da mi je to teže palo, nego kada su mi rekli da ću ostati nepokretan cijeli život, ali još gore mi je jer sam kasnije čuo od drugara da je govorila da sam sam kriv jer se nisam želio odreći motora, a da me je ona molila godinama da prestanem da ga vozim. Ne shvata da je motor moja ljubav i da kada bih sutra prohodao opet bih prvo sjeo na njega i raspalio jedan krug, ali isto tako ni nju nikada ne bih napustio ma šta da joj se desilo, jer kad nešto i nekoga volim, volim to do kraja, a ne kao ona… SAMO DOK JE NJOJ LIJEPO.
bezdušno od nje
OdgovoriIzbriši